Zašto ljubav? Koliko mi to očekujemo od ljubavi??? Koliko to
očekujemo od partnera??? U centralnom dijelu tijela gdje srce zapovijeda
svaku životnu funkciju, gdje svaki tik i tak imaju svoj smisao, gdje
procesi savršeno skladno rade, otkud tolika bol? Davati sebe i tražiti
mali dio tebe oduvijek je bilo pomalo isrcpljujuće. Kao i svaka ljubav i
ova ima svoj uspon, vrhunac i pad, dokle je ova došla? Nekako potajno
svi sanjamo o velikim ljubavima, o srećama neviđenih razmjera, o
lijepim, dugim i sretnim danima. Kada znamo da su ti dani pretsali, kada
znamo da nikad možda nisu ni postojali? Ljubav u velikim količinama
može biti isrpljujuća. Kreneš tako s početkom veze i te niti postaju
tako čvrste da ni sama osoba nije svjesna koliko su žilavo jake, dok ne
dođu problemi. Doći će đavo prije ili kasnije, jednostavno doći će. Kada
želje najviše porastu, kada ljubav visoko leti, kada nada u bolje sutra
iznova se rađa shvatimo da svemu dođe kraj. Shvatiš i nema gore istine
od koja te udari ravno u srce. Kada znaš da si dao sve od sebe da nečiji
život napraviš vrijednim življenja u dvoje, a nemaš ljubavi zauzvrat,
tada dođe ono bolno, istina koja loše zvuči i jednostavno ne prestaje da
u ušima huči. Pitam se često, kako je to biti sa druge strane? Da li je
tako lako lako primati ljubav, a davati samo more lažnih nada. pustiti
paćene da vjeruju u bolje sutra, biti sebičan i na neki sebi svojstven
način uživati u svemu tome. Ljubav je bolna, ako nije takva kažu da nije
ljubav. Zašto toliko čeznemo za osjećanjima koja će nas patiti, zašto
nekako uvijek želimo ono pogrešno. Možemo li jednostavno mi biti samo
mi. Voljeti i biti voljeni. Željeti i biti željeni…
